Sergej Jesenjin
PISMO MAJCI
Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.
Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.
Majčino pismo
Što mogu reći još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leži pismo
što ga posla mati.
Ona mi piše:
"Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gaće bolje-
u kući vlada oskudica sama.
Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.
Ostarjela sam već
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučića koga.
No ti si djecu
sijo na sve strane
i ženu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.
Što je to s
tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoreći: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandr Jesenjin!
No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši veći,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama ćeš
mnogo novca steći.
No ako stečeš--
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.
Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.
Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim--
i mjesto predsjednika
u volispolkomu
Tad bi se živjelo mirno,
nitko nas dirao ne bi,
i ti ne bi znao
za taj umor cio.
Učila bih ti ženu
da prede samoj sebi,
a ti bi kao sin
utjeha naša bio."
. ........................................
Ja gužvam pismo,
samoća me peče.
Zar izlaza nema
na putu zavjetnom?
No što mi dušu mori
ja ću da izrečem--
ja ću da izrečem
u odgovoru svom.
Pjesma o kuji
Jutros je kuja pri štali
gdje rogoz se zlati pod gredom
oštenila sedmero mladih
riđih štenadi redom.
I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njena topline
voda se topila snježna.
A uveče, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.
Trčati snijegom je stala
slijedeć' mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.
A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
k'o njeno pričini štene.
U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.
I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
k'o zlatne zvijezde sred snijega
kotrljaju oči se pseće.
Do vidjenja, dragi, do vidjenja
Do vidjenja, dragi, do vidjenja;
ti mi, prijatelju, jednom bjese sve.
Urecen rastanak bez naseg htjenja
obecava i sastanak, zar ne?
Do vidjenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije -
umrijeti nije nista na ovom svijetu nova,
al ni zivjeti bas nije novije.
Nas je planet
radostima
ubog nesto.
Treba
otimati
radost
danima sto bjeze.
Na svijetu
umrijeti
nije tesko.
Stvarati zivot
daleko je teze
Večer
Tri velika jablana
i jedna zvijezda.
Tišina
nagrizana od žaba
nalik je na ispisani veo
sa zelenim mrljicama.
U rijeci,
suho drvo procvjetalo
u krugovima koncentričnim.
I sanjario sam iznad voda
o maloj crnki iz Granade.
Federico Garcia Lorca
Jedne noći
Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.
A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.
I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema.
Dobriša Cesarić
Notturno
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.
Tin Ujević
Zvijezde u visini
Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.
Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.
Tin Ujević
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognuti lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.
O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?
Dragutin Tadijanović
Petar Preradović
RODU O JEZIKU
O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom tvom i mojem!
O preslatkom glasu onom
U komu te mile majke
Usnivahu slatke bajke,
Koga šaptom i romonom
Duši ti se svijest probudi
Te ti spozna i uvidje
Da ti bolje nije nigdje
Do na tvoje majke grudi!
Po njemu te svijet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.
Zato uvijek k njemu teži,
U njegovo jato hrli,
Oko njega mi se grli
I u čvrsto kolo veži
Pa ti neće vremeniti
Burni trijesi da nahude;
Po jeziku dok te bude,
I glavom će tebe biti!
(...............................................)
Ljub' si, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
Po njemu si sve što jesi:
Svoje tijelo, udo svijeta,
Bus posebnog svoga cvijeta
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unuka.
U prošasti sjena puka,
Ubuduće niti sjena!
JEZIK RODA MOGA
Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) -
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči, -
To je jezik roda moga!
Koliko se hvale puci
Svaki svojim tobož' slavnim;
Kad ih š njime divnim sravnim,
To su meni mrtvi zvuci;
Nijesu srcu sladost medna,
Nit su duhu krilna sila,
Niti bukte kroz sva bila
Ko što njeg'va rječca jedna!
(…)
Ljubu pitam: je li moja -
A ona mi slatkom riječi
Svake sumnje sjen prepriječi
Veleć: Tvoja, uvijek tvoja!
O, ta radost prevelika
Još se većom meni čini
Po sladosti i milini
Premiloga mog jezika!
Njime milim, krasnim, zato
I odijevam svoje pjesme.
Oj! spjevi su njemu česme
S kojih teče obilato
I put neba silno štrca,
A odozgo rosom blagom
Po rodu se siplje dragom
I uvehla krijepi srca.
Oj! roda mi slavni glase,
Razliježi se na sve strane
Zemlje tobom opjevane
I ushićuj srca za se!
Grozno kao s božje trube
Uvjeri ih tvrdom vjerom
Da tu vrijede samo mjerom
Kom po tebi dom svoj ljube!
DVIJE PTICE
Zabludila morska ptica
U daljine kopne zemlje
I susrela kosovicu
Gdje u gaju slatko pjeva.
«Kako možeš pjevat tužna
U pustinji ovoj suhoj
Gdje ni kapi vode ne ima?» -
«Pjevahu i moji stari
U istome ovom gaju.» -
Domovina kakva bila
Rođenom je sinku mila.
MOJA LAĐA
Plovi, plovi moja lađo,
U koj' godijer kraj;
Ja ti cilja još ne nađoh,
Sama cilj si daj!
Kad te amo već zanesla
Tvoje sudbe moć,
Raspni jedra, pruži vesla,
Plovi dan i noć!
Uzdaj se u vjetra volju
I valova bijeg,
U budućnost gledaj bolju,
K nebu digni stijeg!
LJUDSKO SRCE
Ljudskom srcu uvijek nešto treba,
Zadovoljno nikad posve nije:
Čim željenog cilja se dovreba,
Opet iz njeg sto mu želja klije.
Zašto tako, prezirući hljeba
Svakidanjeg, u prsima grije
Vrućom željom okrutnog jastreba,
Koj' ga uvijek gladnim kljunom bije?
Međ kolijevkom traje i međ rakom
Našem žiću odveć kratko doba,
Zato srce u nazočju groba
Uvijek dršće željom sve jednakom,
Misleć uvijek: zemlja ima slasti
Koja neće š njime u grob pasti!
LAKU NOĆ
Sunce zađe, mrak proteže
Po obzoru svoju moć;
Sanak spušta svoje mreže
I sve hvata - laku noć!
Opet jedan danak prođe
Kao što će i svi proć,
Dozvati ga nitko ođe
Već ne može - laku noć!
Dan za danom tako gine,
Motajuć nam život proć,
I posljednji dok ne mine,
I smrt reče: laku noć!
KAD!
Kad te vidim na prozoru,
Ja ugledam bijelu zoru
Iza mrkle noći tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Kad te slijedim, kad sam ušo
U trag mili tebi, dušo,
Svoju sreću slijedim tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Kad me grli tvoja ruka,
Ispod njena nježnog luka
Svu slast zemlje kušam tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Tvoje usne rumen-ruže
Kad mi slatki cjelov pruže,
Rajsku slast okusim tad;
Ali rijetko, rijetko kad!
Kad ću tebe uvijek gledat,
Ljubit, grlit, a ne predat
Ko što tužan predam sad,
Kad ćeš moja biti, kad?
NOĆNA PJESMICA
Kolo vode jasne zvijezde
Po nebeskom modrom krugu
Kolo vode, tiho hode
Da zemljicu ne probude:
Zemljica je umorena
Od nožica koje hode,
Od ručica koje rade,
Od srdaca koja biju.
Silvije Strahimir Kranjčević
MOTTO
.... Pjena na sunašcu titra,
Teče, dok ne proteče - -
Srećan ko slova joj hitra
U srcu čitati znade:
Da svi nam jadi i nade
Imadu svoj dan i veče!
PJESMO MOJA, KUD SI HTJELA?
Pjesmo moja, kud si htjela,
Za srećicom, za milinom?
Pahuljice sitna, bijela,
Obasjana mjesečinom!
Al je tebi Usud reko
Da se rodiš noći treće -
I čemer ti bješe mlijeko,
Tvoje cvijeće i proljeće.
Ko da nisam u svom srcu
Davao ti divnu piću,
Burne duše vrelu krvcu,
Zagrijanu na užiću,
Kad ko pčela majskih dana
Lijetah cvijećem po pelude,
Da mi srce ne očama
Kad mi duši zima bude!
Šarna sanka na smrt blijedi,
Od dima se u dim vraća,
Nema ništa što vrijedi,
Osim suza, čim se plaća!
A što katkad za večeri
Sunašce se zimsko krijesi,
O, ne vjeruj da se dveri
Otvaraju na nebesi'!
1889.
JA SAM...
Ja sam, dušo, kip od leda,
Umrlo mi srce živo;
Moje pjesme - moja čeda -
U srcu sam posakrivo.
Gazim trnje svoga puta
Niz koji me sudba rinu,
Lutajući, kako luta
Mrtva zvijezda kroz prazninu.
Al kad tvoje oko pane
Na tu zvijezdu, moje dijete,
Tada pjesma opet plane
Ko da iskre nebom lete; -
A ti gledaš kako sjaje
Ispred tvoga čista vida,
A ne znadeš, dušo, šta je
Kad se srce tako kida!
Vienac, 1889.
TAKO JE...
Kako teško jesen mrije,
A kroz granje cvili čama;
To Studeni ledom bije
Žarkog Boga po zrakama.
Uvrh grane ptica sjedi
Kao neka suza nijema,
Mrtvo sjedi, mrtvo gledi,
Gdje joj snijeg ležaj sprema.
Već ne želi krošnje cvjetne,
Da se o njoj lako njiše,
Nit proljetne zore sretne -
Ta ne želi ništa više!
Samo gleda, bijeda mala,
Zadnji listić vjetrom poći,
A ona mu žrtvovala
Pjesmu dana i san noći.
PO PUČINI
Po pučini čamac klizi,
U njem voze srce neko;
Sustalo je pa je stalo
Lutajući predaleko.
Ljubilo je, vidjelo je,
Gdje se grle raj i pako;
Umrlo je prije smrti,
I sada ga voze tako.
Ispod lipe kopat će ga,
Gdje se hitre ptice ljube;
Onamo će mrtvo slušat
Golubice i golube.
Onamo će mrtvo gledat
U zvijezde i nebesa
I u pelud lipe rodne,
Što ga vjetrić na njeg stresa.
Onamo će ležat mrtvo
Vječne noći, vječne dane;
Nad glavom mu križ od trnja
Od ružice raščupane.
I kad jednom nad njim jekne
Strašna truba zadnjeg dana,
Iz tog groba zaplakat će:
Pustite me zakopana!
Savremenik, 1906.
NA BOJIŠTU
Na bojištu krvnu grakće gavran crni,
Pod njim junak leži na zgaženoj strni.
Kako mrtvo pade, hladni prsti sivi
Jošte stijeg drže, kao da su živi.
Vrh barjaka gore sit se gavran dere;
Crnu vabi ljubu, da se tamo vjere.
U lovornu vijencu da gnijezdo grade
Za lijepi porod - za gavrane mlade!
A da shvatiš pjesmu, što ovako ječi,
Daj zatvori oči, da iščeznu riječi!
I čuti ćeš, kako vijek od pametara
Gavranovi kradu hostije s oltara!
GROBLJE NA UMORU
Tiho mrije groblje staro kao baka u dno kuta,
Na čijoj su suhoj grudi pozaspala djeca mnoga, -
Pokrila im plašne oči, da već jednom vide Boga,
I klonulom rukom čuva mrtvo blago svoga skuta.
Pa umire onda sama ... mre nečujno, slatko, lako,
Od serafskog tiše perja, kad se krilom bogu klanja,
Od guguta slađe topla, kada golub ljubav sanja ...
Tiho mrije groblje staro, dozaspiva sve otako.
A onda se gruda prhka, što je sočno meso ždrala,
Suha mrvi, trula runi, dok s križevlja vjetar gnjila
Nosi cunje i crvotoč kao pelud asfodila.
Kroz ogradu rasklimanu obijesna psiče grla.
Sve raspala vitla srca i moždane s njima skupa,
Koracima ide diva, zaprašenim plaštem smeće
Pred stupajem što mu zapne - oholo mu silno pleće
Od divljega od smijeha po nebesim drsko lupa.
Pod petom mu bez štovanja oplakana sjeda gruda,
U vlastito tone ždrijelo, a grobovi sebiradi
Sami svoje jedu humke - ko da lipšuć s ljute gladi
Iznenada zadnjom snagom hijena si ždere uda.
Vrh rasapa bršivoga, poput lađe razbijene
Kapela se naže derna, kusast tornjić nad njom kima;
Kroz stoljeće zvonce malo praštalo se sa nje svima,
Ječalo je kao kajde od suzica salivene.
Na mjesecu i na suncu, na rosici svježem ćuhu
Leži groblje nasred ceste izbačena poput droba,
Tek lisica ili vuče u stravično, pusto doba,
Gladnom njuškom što mu češu ispucanu kožu suhu.
Divlji oganj uvrh trna mrtvačkoj mu liči svijeći -
O, hoće li iznad njega ikad boštvo grmnut trubom:
Na noge se, kanibale, što si slasno istim zubom
Jeo mozak poluboga kao i rep magareći!
- Šuti nebo, uvijek šuti, a sa glavnog križa tamo
Hristova se desna ruka otpustila s trula klina,
Nad divljom se njiše travom ko da pipa, da li ima
Za umornu jednu glavu jošte kakav kutić kamo.
Vjekovni je izraz Patnje zadnji osto povrh svega
Izdišući, krčajući iznad suza i grobišta,
Nepotrebna ko i život, neponjatna ko i ništa -
U očajnoj zjeni svijeta svedno s Njime il bez Njega.
I dok i On najzad pada, zviždnu signal... Srću eno,
Srću eno blatni, blijedi, što vijek jedu na po zuba,
Trnokope oštre nose, a noga im gazi gruba,
Gdje se Hristu spusti glava teško, čamno, izmoreno.
I oni će rovat grudu, raskinut joj zadnje žile,
Raznijet će joj prah utrobe i izbacit zadnje kosti,
Što ih nije probavila od staračke od slabosti.
- Pljuckat će se blatna slina, kud se nekad suze lile.
Na grobištu opojanu, na gnojištu poduboku,
Uz dosjetke i uz psovke kolodvor se novi gradi,
A sa njega kretati će ideali mnogi mladi,
Ah, u život - ko i djeve u bordele na istoku.
Vienac, 1903
IZGUBLJENI DANI
Izgubljeni dani, potraćeni ludo,
Kuda li ste danas makar i otaki,
Kad sam srećna luda blaženo vrludo -
I pod vedrim nebom i po naoblaki?!
O, omamna varko, titrava i kratka
I slatka i gorka, bez mjere i cijene,
Svedno kakva bila... ah, bila si slatka,
Varalice sjenko, što ostavi mene?!
Što izginu naglo?! iskidavši dušu,
I tijelo i dušu u zbrkane mrve...
Ode brod i jedro - kroz pjenu i tmušu
Razderani stijeg jedvice se rve.
A na stijegu nekad, ko na snježnoj ploči,
Mir je duše blisto i toplo i skladno -
Tek planuše strasti, proplakaše oči,
Otopi se snijeg i sve skupa jadno...
I raskliman tako čučim kao ptica,
Kad o gredu lupne, a htjede da leti;
Odapeta, reska, raščijana žica,
Što je nikad više ne možeš napeti...
Bacit će je tamo u prah iza peći,
Dok je kogod s metle ne uzme med prste,
I možda će ipak trgovački reći,
Da je nekad bila i od - bolje vrste!
ŠTO LIJEP SI, BIJELI SVIJETE...
Što lijep si, bijeli svijete,
I brbljav, živ i mio;
Da imaš jedno srce,
Na grudi bih ga svio,
Da čujem kako kuca
I - kako slatko pali,
Ta rijetki su se dosad
Na njemu ogrijali!
Da čujem one kapi,
Što žilama ti kruže,
Aj, toplije neg sunce,
Krvavije od ruže,
A tu su krvcu tebi
Sve ljudske dale grudi,
O lomačo, o žrtvo,
O draga braćo ljudi!
Što lijep si, bijeli svijete,
Kad proljeće se šeće,
Sve grobovi miriše,
Sve cvijeće - cvijeće - cvijeće!
A kada zima pirne,
O, tad nas griju peći;
Ah, ti si tako divan
Da ne znam ti ni reći!
A što kadikad kobna
Zatrese trublja bojna,
Što majka negdje plače,
Što ljuba čeka vojna,
Što nevin sužanj čami,
A netko vapi hljeba,
O, divni, bijeli svijete,
Ah, promjene nam treba!
Međutim, ko je umro,
Taj hljeba više neće,
A tko je živ još osto,
Taj zadovoljan šeće -
U šumici u hladu
Po zemlji štapom piše,
I onda ide kući
Pa šta bi, dragi, više!
O, divni, čarni svijete,
O, vrti se i toči,
Al meni ti je drijemno
I sklapaju se oči,
A vele mudri ljudi
Da čovjek ono sniva
Što budan rado misli,
Što voli i cjeliva.
Pa ako mi na pamet
Što u snu dođe glupa
Il smiješna, da bih puko
Sa bolnom suzom skupa,
Ej - onda ću ti pričat
Što moja duša snije,
A mi ćemo se smijat
Ko do dvije stare lije.
1891.
TRI POZDRAVA
Tko se smije s dna bezdana,
Ko demoni svi da skiče?
- Haj, karta sam proigrana,
Prošlost tvoja, moj pjesniče! -
Tko to cvili, tko to plače,
Ko aveti usred noći?
-Haj, to ja sam, moj junače,
Pjesma tvoja, što će doći! -
Tko to šapće kao mati
Nad čedancem, kada spava?
- Haj, zemlja sam na lopati,
Što ti lijes zasipava.
JA MIŠLJAH...
Ja mišljah: evo, proljetna je šuma,
Što okuplja me peludom i cvijećem,
Gdje samo šapat bijelih vila srećem
I ptice, što se igraju sred druma.
Ja mišljah: evo, pod nebesa lijećem
U pjesmi srca - u okrepi uma!
Ja mišljah: evo, otvori se nebo
I anđeo pred me došo je i veli:
No, i tebe smo, gle, u raj izveli,
Pa grij se za sve, što si dosle zebo,
Veseli se, veseli se, veseli!
.... Ja mišljah: eto, otvori se nebo!
I htjedoh reći Bogu ili komu,
Što raskidano srce moje znade:
Produži čas moj, živjet mi valjade, -
Sav raj u oku preliva se momu,
I ne tjeraj me, gdje mi noga stade
Jedamput jedva na prag raju tvomu!
Ja mišljah tako... nu ja ne znam kako,
Tek sudba hoće da začara šumu:
I sve je kamen - cvijet i ptić na drumu.
Al idol dragi sve se nježi lako
I smiješkom tepa i srcu i umu -
Ja gledim u nj i ne sm'jem da bih plako!
NA GOLU SJEĐAH KAMENU...
Na golu sjeđah kamenu
I gutah koru hljeba;
Preda mnom je u kaljuži
Svjetlopis ležo neba.
Pristupio mi čovjek tad
I gladna psina neka,
Sve psetu dadoh - čovjeka
Odagnah od sebeka.
Nu u taj trenut anđeo
Iskrsnuo pred me,
Uperio mi u srce
Mač ljući vatre same.
Ja brk mu zgrabih oštrice
Od ljudskog srca tvrđe
I rekoh: Po svoj prilici,
Je l', ti si - Milosrđe?
A nu, gle, zidah Šarengrad
Od malih svojih nogu,
I u njem divnu crkvicu;
Tu svom se moljah Bogu.
Ah, tu su mogli ući svi
- I veliki i mali -
I ušli su, i ušli su,
I sve mi zamazali.
Ne trpim blata. Bijah ljut
I vabnuh paščad na to;
Na masni li su došli pir,
- Sve ližu ono blato!
Na ruci njina, sjaji se,
Gle, slina blagodarna,
I od nje puče, anđele,
Aj, oštrica ti žarna.
Il slina im, il suza li
Jednaku vrijednu hvalu;
Dok nema mane sa neba,
Ja nisam kriv moralu!
Al tko da plati suze mi
Za srušenu divotu
I svježu srč, što žrtvovah
Za glupu laž životu?
.... I vidjeh onda - anđeo
Ukočio se samo,
I ode glave spuštene,
Ah, bogzna kud i kamo.
Pa ostah sâm - bez anđela,
Bez čovjeka, bez zvijeri;
Svjetlopis gledam u blatu
Svih neba deveterih.
HRISTOVA SLIKA
O stijeni slika visi, stara slika Hrista Boga,
Naslikana na Golgoti čemernoga nekog dana;
Jadnik ju je mnogi gledo sa patničkog svoga loga
I blag mu je cjelov primo izblijedjelih sa usana.
Dolazaše vazdan sunce, da miluje Nazarenca,
U raskošnim haljinama, da ga pita, je l' ga boli,
Da mu teške rane kiti svetokrugom zlatna vijenca
I da mu se blagoj misli vječno klanja, vječno moli.
A Hrist se je svakog dana milo na sve osmješkivo,
Micale se usne žive - oprost sami, ljubav sama -
Kao kad je s brda nekad dragom riječi sve cjelivo
Il milovo meke kose na malenim glavicama.
Al jednoga onda dana podigoše tamo ljudi
Katedralu sinu, divnu, a otada sunce nije
Prodirati više moglo, da Hristovu glavu ljubi,
Od zidova načičkanih i tornjeva ledenijeh.
I sad Hristos mrtvo visi - na usnama nema smješka;
Divna slika na Golgoti naslikana jednog dana
Visi mrtva, bez topline, kao kakva krpa teška,
Sve od sjene crkve silne - pomračena, zamazana.
Savremenik, 1908.
(Posljednja Kranjčevićeva za života objavljena pjesma.)
TRIPTIH
I
U pradoba, kad mlada je utroba
Sverodilice matere iskonske
Pod žarkim ljupcem oca Sunca
Drhtnula strastveno oplođena,
I pojas bijeli, snježni i ljiljanski,
Nevinosti joj kada je pukao,
A zlatna traka, živorodna,
Granitne bokove oplodi joj -
Vrh stožera kad u dan je poljetni,
Pod sjenom silne papradi, štono je
Sa tople kore svilen-vlatom
Pod nebo bujala sočno, gusto;
Od divlje želje divskijeh udova
Prvenci njeni kada su obrali
Sa pune dojke prvo mlijeko,
Patili bolove s viška snage,
A grozni rik se maglama orio,
U dvobojima pucali vratovi
U praguštera, muteć vodu
Silnijem repinam poput pile;
Kad divski se je pobjednik dizao
Iz bara, nalik avet na paklensku,
I zmajskim okom, vatrenijem,
Magle je prodiro žutorujne...
A nad njim, čedom punijeh sokova
Neizmoždene drage i dragana,
Razlivao se žarki cjelov -
Vatrenog oca i ljubavnika -
U bijesu borbe, orljavi poplave,
U trusu kore, što se je stezala,
U gromu brda vatrorjekih -
Rasapu vječitu - vječnoj građi,
Na kojoj jednoć pod nebo hladnije
Istupiti će kasnije pastorče,
U čijim slabim negda grudim
Buntovno kucat će srce Fausta -
U pradoba - je l' pitate pjesnika,
Što vidje tamo mladom na talamu?
On reći će vam: Vidje blijedu
Djevicu plakati - vilu bola.
II
Prohujali su vjekovi vjekova;
Božanstva mroše, svenuše rodovi
Ko suho lišće, - tek je vrijeme
Sjedilo bešćutno uz roždanik.
A krute strane knjige mu nečitke
Sve iscrtane noktom su hirovnim;
Duboke jarke krvca zali -
Jeftinih priča skupa tinta!
Prenasićena mozgom i kostima
Ta rodna gruda opet je zanijela,
Ne što je sunce ljubilo je;
Sjeme joj bijahu krv i suze.
I strašne mačke s libijske pustare,
Što rikahu u zabludnoj proslavi,
Kad bahati je imperator
Putanju gazio lukom sunca,
Oborile su krvava zubala,
Žmirucajući umornim očima
U šarni svijet, što je igro -
Ropskim na leđima - pjan od praha,
Što urlik ga je svjetine vitlao
Sa rimskog Fora orlu pod krilima,
O kapitolskoj kad se cigli
Vrtila cijela os planeta;
U doba sito, mamurno, umorno,
Procvililo je dijete u krpama;
U Betlehemu zaplakalo,
Golgota brzo mu odjek vrati.
Na tvrdu drvu mutna popodneva
Golubica je sjedila plašivo,
Bje duša Njeg'va - Milosrđe,
Tuđe u krajeve gukat dođe.
Nijedna ptica nije još pjevala
Ovako s grane. Sunce je trnulo,
A Njegov uzdah suh i zadnji
Vinu se u svijet - kao misô!
Al u čas isti za njim je gledala
Blijeda Djeva; očajno kriknuvši
Oborila se podno drva,
Gorko je, gorko je plakat stala.
III
"Nijeste l' siti leta po oblačju,
Gdje izmjeriste atome svjetova;
Je l' nađoste u svijetla moru
Maslinsku kapljicu za noć našu?!"
- Ovako ti ćeš jednoć se rugati,
Svjetlonošo, što crva si stavio
U grudi ljudske; prokletniče,
Kog ljubim, predivno jer se smije!
Što prstom si mi sigurnim kazao
Na Svetom Petru, svedno il Izaku,
O jarkom suncu, bijeloj noći,
Trnje vrh velikog znaka patnje,
Uz tvoje kad sam krilo nepolomno
Iz kuta gledo purpur na Golgoti,
A misô, vječna misô plače? -
"Hladno je, hladno je u mom hramu!
Ja pođoh u svijet s grančicom masline,
U prstenje ste suzu mi kovali,
I sve što htjedoh - neshvaćeno
Mojim se imenom meni ruga!
Ko lasta sjedim selskom na dimnjaku
I volim tamjan s pašnjaka gorskoga,
A kada molim, Bog me sluša;
Boli me nemilo gruda zemlje!"
Svjetlonošo, o kako je utješno,
Što čujem njene buntovne poklike!
Gle, i tebi, ismijaču,
Iskri se suzica - ja te volim.
I jedne noći, kada se zamrzne
Krv što me guši, ledena zavjesa
Na besmislenu pane igru,
Mi ćemo praštat se zagrljeni.
Ne, ti se ne ćeš rugati čovjeku,
Ti, koji vidje padati bogove,
Iz razbijenih kada grudi
Ipak jedanput se vine duša!
Nad nama klečat blijeda će djevica
Ko alabastar; to se je smrznuo
U kip leden izdih zadnji,
Sanak moj bijeli preko groba.
Nada, Sarajevo, 1902.
VIZIJA
Ne, car se ne kruni - ni Bog se ne moli,
A zvono zvoni... tutnji... grmi...
A majka Rusija sa Ive Velikog10
Podnimila se u dim crni,
Što gust se podigo na dveri kremeljske,
Ko smrznut uzdah svetog grada,
Gdje Vasilj Blaženi11 strahovit sanak sni,
Kako raste barikada!
Ne, car se ne kruni - ni Bog se ne moli,
A mat' Rusija gledi... sluška...
Pred njome beskrajno se groblje otvara, -
Car-kolokol12 se čak ljuljuška!
To idu legije iz crnih podzemlja,
Sve idu dugo... duže... duže...
U kolijevci im Bog je zvijezdu darovo,
Car-otac Sibir, zrno, uže!
Al dugi njihov red sa Trga Crvenog13
U okna Kremlju drsko gviri
I čini im se: Ah, Gerazim14 li se to
Nijemi pope... oči širi...!
To on je ustao sa trula ležišta
On - prezren, ropče uzaludno,
I sad sa Kremlja baš u rusku gleda noć,
O, nekud čudno... čudno... čudno...
I čuju u taj čas - ko nešto j' lupnulo
Na Spaskim vratim15, nešto teška,
A čvrstim korakom ko da je izišo
Sad Raskoljnikov16... sve se smješka...
I gleda dugi red, i što su puknula
Tolika srca u njih sviju.
U rusku viknu noć, u cijeli viknu svijet:
"Sad ubih babu-krvopiju".
Savremenik, 1906.
ZADNJA USKOČKA ŠAJKA
Na crnom nebu zvijezda dršće mala,
A dršće kano zadnji da je put,
I čini ti se tek što nije pala
Dubokom moru u tajnovit skut,
Da onamo se pokopana smrvi,
Da mračni bezdan proguta joj čar,
Da zvijezda zgine, s njom da zgine prvi
Na lijepom nebu ljepši adiđar.
Nad gluho more strma hrid se prti,
A mrtvi talas tvrd joj zali rub;
Spomenik gordi, što ga neće strti
Ni oštri onaj Oceanov zub.
Ah, neće nje, al ima drugih trista
Na koje ljuta uroti se moć,
Gdje na oko se suza krade čista,
I čuje kletva što je guta noć.
Na tvrdoj hridi poput tvrda kama
Osovio se čvrsti tajni div;
A što ga nosi, nevoljnika sama,
Kud galeb samo katkad pane siv?
U očima mu nema suzne kapi,
Al plamen hvata čelo mu i vid;
Čas krvavoga nešto mu se tlapi,
Čas kleca... bolno hladnu ljubi hrid.
Pa onda gledi u dno mrtva vala,
Razgrnut rad bi mora nijemi skut,
I motri kako zvijezda dršće mala,
A bolno kao zadnji da je put.
I onda opet hladni kamen ljubi
Ko zadnji da mu ono cjelov bje...
Još uzdah - pa se u mrak tamni gubi
Ko da mu nešto blizu srca mre.
*
Na oštroj crti dokle talas siže,
Poklopila je čudna zgoda brijeg;
Do lađe lađa na suhu se diže,
A crna krpa svima vjenča stijeg.
Sagradila ih šaka nesapeta
Otkako Uskok čudom puni svijet;
Al kada kucne rana ura peta,
U plamenu će cijela slava mrijet.
U luci nešto do neba se hvata,
Visoki jarbol božji drži svod;
To mletačka je ponosna fregata -
Ta davnoj želji svanuo je gôd.
A svijetli dužde može spavat slatko,
Razblažila ga iz Madrida vijest,
Ni sanjo nije, da će toli glatko
Gusare zlatna iskopat mu pest.
Po tamnom žalu viđaš koračaje,
A zadnji put se skuplja četa ta,
Ko sjena jadna što je slava daje
Kad lažno sunce mjesto pravog sja!
I starci slabi i žene i djeca,
Ah, svima im je ostaviti prag;
A bog sâm znade kol se teško jeca
I kako suza zadnji rosi trag.
Uz šajke male čvrsti stoje ljudi
Uz otvoreni ko da stoje grob;
Tek srce nešto stišće se u grudi
I guta nijemo nenadanu kob...
A oko mrsko njemške čete gledi
Što gradačka ih posla zapovijed,
I vajno ćuti gdje već zora blijedi,
Slobodi kako brz je mrijeti red.
Ah, lude muke kad se srce stište
Da taji uzdah teška jada pun,
Kad sama ruka zadnjeg puta ište
Ogrlit brzi, stari, vjerni čun!
Ta nosio ih niz talase burne
Na osvetu od malih nogu već;
Ni čudo, ako krv na oči jurne
Gdje suza nema da bi mogle teć.
A mnogi kako na čun bolno klone,
U misli slatko varav sniva san,
Da veslo oštro u val sinji tone;
Ta to je bilo jošte neki dan!
A kad se prene, na jad viđa veći,
Gdje njemške čete žal mu gaze sav;
Ah, viđa miša gdje će ondje leći
Kud vladao je silni Uskok-lav!
Zaludu miso i suza joj sveta,
Kad zapovijed je samo zapovijed!
I kada kucne rana ura peta,
Tad maloj šajci planuti je red.
I već se glavar njemške čete diže
Da čita poraz, ali u taj mah
Do crne šajke zorni junak stiže,
A vidi mu se tko mrijeti zna.
U očima mu nema suzne kapi,
Al plamen podbi čelo mu i vid,
Sve krvavoga nešto mu se tlapi,
Al stoji... sura, neprelomna hrid;
Pa sluša kako glavar njemški čita
I kako vojnik oštri peri hod,
I kako Nijemac žarkom zubljom hita,
Da pali mali uskočki mu brod.
Al kano gora stoji mornar čvrsti,
Ogrlio je osuđeni čun,
A vjerni oštrac desni drže prsti,
A mirni pogled tek je krvi pun.
"Ne damo palit, da tuđinac pali,
Zapalit ćemo sami svoje sve;
Mi krv smo svoju za vas rado dali,
Al šajke svoje, nje ne damo, ne!"
Oj, vidje l' kako bijesni talas igra?
Uskipio je narod tako živ.
Na crnu lađu poput bijesna tigra
Zaskočio se silni jedan div;
U očima mu nema suze kapi,
Al krvca podbi čelo mu i vid -
Na vjerni mač se čvrsta ruka štapi -
I stoji kano neoboriv zid.
"Junaci - grmnu ko da svemir riče
Junaci, braćo, rastajat se red:
Po božjoj volji zlo i dobro niče,
Po božjoj volji i ta zapovijed.
Popalit lađe riječ carska kaže;
Pa dobro, i tu popit ćemo žuč;
Al jošte nešto naše ruke važe;
Tuđinci, ko će prvu bacit luč?!"
Ko mrtva stoji njemška četa puna,
Tek krvna zublja lik im žari blijed;
"Ha, gle ih! - ču se divlji smijeh sa čuna -
Zar tako li se vrši zapovijed?!
De amo zublju, Uskok će da pali,
Pa onda Uskok junački će mrijet,
Kad srce ste mu živu istrgali,
I kost mu neka jošte glođe svijet!
Junaci, pal'te! Nijesam od vas prvi,
Al rodio me ovaj s vama kam;
Jednake misli i jednake krvi,
Jednako s vama srce stisnut znam;
Al tuđin taj mi oca zakla lane,
A juče Mlečić raskopa mi plod,
Jedinca ote, ponovi mi rane,
A sad mi evo cijeli kida rod!
Potražih grobak gdje mi sniva dijete -
To u moru je osamljeni kam,
A sad uz kucaj rane ure pete
Ugasit će se i moj život sâm.
U svijetu eto roda nemam više,
Slobode nemam, praga nemam svog;
Pa što da lomno moje srce diše?!
Sad sudim ja, a tad nek sudi bog!
Junaci, pal'te!" - žarka zublja sinu
I planu vatra kano pakla bijes,
Pucketa iskra, sipa u visinu,
A more gleda nevidovni krijes...
"Junaci, zbogom - ču se glas sa čuna -
Aj, glete, kako zadnji Uskok mre!"
I pljusnu nešto povrh mora puna,
I prsnu iskra povrh pučine...
Pod mutnim nebom zadnja žara trne,
A morski vjetrić vitla pepo siv...
A prognan svijet mrtva srca srne
I pušta prag svoj - ko da nije živ...
A zvijezda jedna krvava i mala
Tol žarko sinu ko da je zadnji put,
I drhtnu jošte, pa je onda pala
Dubokom moru u tajnovit skut...
1890.