By: unknown authors & something of my own
Moja se bol razlikuje od svih ostalih, ona mi se sviđa, raduje me.
Moja je bol moja sreća i moja je patnja moje zdravlje. Čemu dakle da se žalim?
Moja bol dolazi iz moje želje, moja želja postaje moja bol,
ali mi je toliko ugodno to željeti da divno patim i toliko je sreće u mojoj paatnji
da uživam u bolesti.
(“Chretiene de Troyes, francuski pisac 12 st.”)
Paoli
Ova pjesma je za za Paolu,
Tek toliko da zna
Da netko misli i na nju.
Prepametna cura za svoje godine,
Pravi si dokaz evolucije.
Uvijek nasmješena i vedra,
Ponaša se pristojno i smjelo
Svugdje fura tonik za tijelo.
Ne da mi se dubokoumno misliti
Što da napišem za tebe ću lako smisliti.
Kad si s njom sve je proljeće
Da uđe u more treba joj stoljeće .
Što da ti još kažem?
Veliki pozdrav šaljem ti ja
Prijateljice moja Paola. 21.10.05
Moramo biti hrabri,
shvatiti:
„Strah od patnje često je
teži od same patnje.“
No opet-možda se sve to
meni samo čini.
Ponovno zaljubljen
Osjećam se čudno,
Mislio sam da se zaljubiti neću,
A cijeli dan mislim na tebe
Mislim na svoju sreću.
Iako te znam već dosta,
Prije par sam te dana zaista upoznao,
Upozao tvoju istinsku ljepotu,
Upoznao sam tvoje srce.
A tvoje je srce zarobilo moje
I želio bih da kucaju zajedno
Srce moje i srce tvoje.
Ti još ništa ne znaš
A ja zbog jedne moje pogreške
Zaista ne znam hoću li ti reći.
Nažalost, ne vjeruješ sebi
Misliš da si još jedna osoba
Koja na ovom svijetu neće uspijeti,
Ali za nekog si ti cijeli svijet.
Znaj da jedina bitna stvar
U svakom momentu, na svakom mjestu
U svakoj situaciji, je ostati dobar
Dobar prema sebi i bližnjima.
To ti definitivn možeš,
A to ti je draga moja
Najveće bogatstvo na ovom svijetu,
Jer s dobrotom dolazi ljubav.
Ako ti je teško sjeti se
Da je smisao života ljubav
A ljubav traži žrtve!
Onmyown 10.10.2005.
Pitam se...
Ponekad se pitam zašto pišem?
Pitam se zašto mi je tako lakše?
Zašto buljim u ovaj papir?
Pitam se zašto pišem?
Zašto postoje uzaludne želje?
Zašto mi je toliko stalo do tebe?
Zašto pišem ovih par jadnih riječi,
Kad mi se cjeli svemir misli mota po glavi??
16.10.2005.
Klupa
Noć je .
Mjesec obasjava park.
Nasred parka klupa,
sama, napuštena.
Prisjeća se dobrih
strarih dana.
Njih više nema,
nestali su,
nestali u tišini noći,
nestali u njoj
dobro znanoj samoći.
Noname
Sjedim sam u šumi.
Promatram bršljan
kako guši drvo,
opalo lišće,otrovne
zamke za životinje.
Tražim inspiraciju
a vidim samo smrt.
Pogled
Mali, kratki pogled.
Sve oko nje nestaje.
Postoje samo njene oči,
Njene duboke mistične oči,
Oči koje pričaju priču,
Oči koje ju odvajaju od svijeta,
Oči o kojima se pišu pjesme.
San
Duša mi je tijelo napustila bila
no ja nisam umro ne
ona se u srcu moje ljubavi skrila.
Nije mi žao radi tijela
jer je na poljanama tvog srca
ljepote sveg svijeta vidjela.
Odjednom sam se probudio,
, u mraku sam svoje sobe ja
danima sanjao da sam ljubio.
Kao što je jelo hrana tijela
tako je san hrana duše
a ova mi je hrana dobro sijela
kao što u jedro vjetar puše.
Shvatio sam:
Nemoguće je živjeti u snu
jer tako ne živim uz nju
ali ne može se živjeti ni bez sna
jer tad je život crna rupa bez dna.
Sada moj život nije mrak,
,moj je život sada dan
jer za moju je dušu zrak
jedan običan lijep san.
Sutra
Daleko je to sutra
daleko od uma
daleko od srca, srca unutra.
Samo ono što je bilo,
što je prošlo
pamet mi je i srce prekrilo.
Kažem si:
„Misli na sutra, misli unaprijed!
a srce neće, misli unazad.“
.
.
.
Danas, toliko poslije
čitam „Sutra“
smijem se i čekam,
čekam da svane
a ja još uvijek,
još uvijek mislim
na te minule prastare dane.
U tišini
Praznina.
Ispred mene bijeli zid.
Na zidu nazirem prijatelje.
Po izrazu lica vidim,
smiju se.
Tiho,tiše,nečujno...
Zašto ih ne čujem?
Slike se mijenjaju,
prijatelji nestaju
u bjelini zida.
Nestaju smijući se
tiho,tiše...,
nestaju smijući se
u praznini,
nestaju smijući se
u meni nečujnoj tišini.
Čini mi se
Godinama trčim za nečim
U školi, kući, na treningu
No nikad nisam skužio za čim,
za kim ja to trčim.
Ponekad mi se čini
da trčim sam za sobom,
kažem si: „Ne brini
to ti se ipak samo čini.“
Svima nam je u glavi
Da živimo po nekoj crti
No to život prevaru slavi
Sve se u krug vrti.
Čovječja dobra i zla dijela
U stolicu su vječnosti sjela.
Jer samo nam to istinski pripada
Sve ostalo sa Suncem zapada.
Stvari nikad nisu bile naše
Nikad ih nismo ni imali
Kuće, novac, auta, kemijske, čaše
To smo prijevaru života primali.
Da svi to skuže
Ljudi se ne bi mučili
Svi bi živjeli duže
Ne bi oko novca bučili.
Evo, ja tek usporavam
I puno mi je olje
Jer trčanje za zrakom
Ostavilo me bez volje.
Briga oko onog što želimo
Umjesto onog što imamo
Glavni je krivac
Da od života manje primamo.
Uljez
Lutam sam noću,
skrećem prema groblju
i razmišljam, razmišljm
je li čovjek stvoren za samoću.
Osjećam se kao uljez,
pa to i jesam.
Ipak,
još nije vrijeme da skrenem!
I tako nastavljam dalje
i sretan sam da lutajući noću...
Shvaćam!
Čovjek nije stvoren za samoću.
Zvijezde se više ne vide
Došlo je doba pomutnje,
ili se možda nastavlja,
doba krvi, zlobe i smutnje.
Došlo je doba u kojem
nebo prekrivaju lažni junaci,
nema više onih tragičnih.
Zaista, doba je to nerazumijevanja,
razmaženosti i lažnih ideala,
doba stvarnih i nestvarnih problema.
DOŠLO JE DOBA,
DOBA U KOJEM SE ZVIJEZDE VIŠE NE VIDE.
Žalost
Tišina.
Čuje se samo plač.
Vrijeme prolazi.
Prijatelju moj stari
Prijatelju moj stari,
nema te više,
padaš u zaborav
sve tiše,tiše i tiše.
Naše te oči
više ne vide.
Zar je to važno?
Jedno te molim,
nikad ne zaboravi:
S tobom su
naše misli.
S tobom su
naši osjećaji.
S tobom su
naša srca.
Nadam se,znam
da ti je bolje
život nas žive
ostavlja bez volje.
Ovaj svijet
za ništa više ne mari,
baš ništa,
prijatelju moj stari.
Kriza
Kasna je ura već,
neznam što da radim
no ja ne mogu leć.
Strašno me nešto drži,
od toga mi klokoću kosti,
klokoću do srži.
Prvi je snijeg pao
pod uličnom lampom
meni groznu sliku dao.
Bio sam vani
i pitao se di su
otišli ti sretni dani,
utisnuo stope u snijeg,
vratio se u krevet
duša mi se dala u bijeg.
I drži me i drži strah taj
kao da mi netko govori:
„Dušu mi svoju daj,daj.“
U glavi mi djetinjstva repriza
sa pjesmicom se svršila
moja prva grozna kriza.
Concetto
Poznate slike bude sjećanja.
Ne ugodna sjećanja.
Sjećanja na mjesto patnje, mjesto smrti i nepredvidljivosti.
Zvuči crno!
Ipak nije, to je još samo jedna kulisa u životu.
Kulisa prijevare, ona koja nas pokušava krivo usmjeriti.
No život nas uči da ju prepoznamo i nadvisimo.
Sve je to složeno a opet sve tako jednostavno.
Život je concetto!
Bisernica
Mala bisernica na dnu mora sniva
leži neprimjetna, nepokretna, neshvaćena
u sebi ljepotu svijeta skriva.
Morska je trava obrasta
ružna je,crna, sliči kamenju,
tu se sa dnom srasta.
No u sebi nosi nešto najljepše
blještavo, omamljujuće, sjajno,
savršeno okruglo, bez početka i kraja
nešto besmrtno što živi trajno.
Ona i dalje sniva na dnu, sama,
i odande nam poruku šalje-
„Nije važno što se vidi izvana
važna je duša, što živi u nama.
________________________________________________
Godina nova
Kad sat stane u pola noći
ruku ti pružit neću moći
zato ti šaljem poruku ovu
želim ti sretnu
godinu novu.
Jednom se ljubi
Jednom se voli
Jednom se ljubi
Jednom je čovjek sretan
Jednom i nikada više
Jednom se vara
Jednom padaju kiše
Jednom je srce slomljeno
Jednom i nikada više.
Ljubav
Pogledam na sat i vidim koliko je sati!
Kažem: ''Neko misli na mene'' i kad pomislim da si to ti krv mi uzburkano prođe
kroz vene.
Zašto baš ja, možda je to sudbina da se ljubav tvog života zove Jelena!
Sada se smiješ, i čitaš ovo i misliš da je to za tebe novo.
Ali nije, vjeruj mi,osjećam i ja to isto, i neka ti to bude kao dan bistro.
Ne znam zašto stihove pišem, pokušavam učiti ali kad pomislim na tebe ne mogu
disati.
Šta god da radim ti si tu, uvjek pored mene za podršku.
Sigurno je to ljubav šta bi drugo bilo, kad se pojave ''leptirići'' u tijelu
nastaje ludilo!
MOJ SVIJET
Moj svijet je kao park u
Proljeće, prepun najljepših boja.
Moj svijet je kao livada,
Puna zelenih trava, veselih
Leptira i marljivih pčela roja.
Moj svijet je kao zelena šuma
Puna cvijetnih staza,
Kojoj stanovnici vedra i oštra uma,
Neprestano šapću:
Ti si naša mati, ti si naša mirna oaza.
Moj svijet je kao bistri potok,
Kao vijugava čista rijeka,
Kao beskrajno more plavo
Gdje svak svakome poželi sreću,
Gdje svak svakome kaže:
Prijatelju neka ti je veselo i zdravo.
U mom svijetu nema neprijateljstva
Vječno željenih svađa, oružja i ljutog boja.
U mom svijetu vladaju
Mir i ljubav
Moja i tvoja.
More
Kad se gore, visoko na nebu
Počnu pojavljivati sive i guste,
Prijeteće kore,
Mornari, ribari i težaci
Dozivaju upomoć more
Da ih hrabro dočeka,
Smiri, da ih vrati,
Jer treba u miru i zadovoljno doći doma,
Gdje ih čeka zabrinuta žen, veselo dijete,
S molitvom i krunicom u ruci stara mati.
Kad bi nam livade i polja
Poharali mrazevi, tuče i suše,
I kad bi se sa usana mnogih čule tužne priče:
''Za hranu nam nikad neće biti gore''
Opet bi nam u pomoć stizalo naše more.
Kad su nas zloćinci i dušmani
Napali s kopna, iz zraka i s mora
I kad su se mnogi naši neprijatelji veselili i klicali:
''Budućnost im nikad neće biti gora''
Iznenađenje za sve njih, poražavajuće, neugodno i bolno
Došlo se upravo s našeg lijepog plavog
Čistog i dubokog mora.
I zato drago naše more
Nek ti je slava i hvala,
Nikad ne presuši.
Uvijek kad idem u susret tebi
U njemu ljubav raste.
Jača, i kao da iz dubine moje duše
Izviru riječi:
''Nikom te dala nebi,
niti pod cijenu suza
niti pod cijenu plača''.
Odrastanje
Sunce na nebu pjeva
Drveće na tlu pleše
U daljini munja sijeva
U daljini vjetar puše
Sve je ovdje ravno
A tek kako sjajno
Brdovito jako je tamo
A još i tmurno je
U ovoj radosti
Tek nevino dijete sam
Tamo tek jedan od mrava
Koji želi uzeti svoj dio sreće
Ptica
Leti usamljena ptica.
Leti, leti cijeli život.
Sama leti po noći, po danu,
u dobru, u zlu.
Leti i ne smije pasti
jer ako padne umrijet će.
Leti usamljena ptica.
Slap
Prolazih krajevima puste prirode i
Sjetih se slapa koji je nekoć
Navodnjavao ovaj kraj.
Sjetih se trave i mirisa cvijeta…
Slapa više nema. Presušio je
Po ovoj žegi. Sada je ostala
Samo uspomena.
Uspomena na Slap.
More
Morem plovi brod.
Morem zlatnim i blještavim.
Morem prepunim tajni
skrivenih duboko u njegove
dubine. Tajne koje nitko nezna.
Zima
Došla je zima. Cijeli grad je tih.
Snijeg pada. Poneko dijete se igra
U snijegu sa svojim vršnjacima.
Ljudi u žurbi idu toplim kućama
Kao da ih netko progoni.
Zima je. Zima.
Pjesma o mome gradu
Ima jedan grad
Koji je po godinama drevan i star,
Al u duši vječno lijep, nasmijan i mlad.
Ima jedan grad, mladić od stotinu ljeta,
Čija je ljepota katedrale
Obišla sve gradove svijeta
Velike, najveće i male.
Ima jedan grad, na moru ljepotan,
Koji može biti ponosan i sretan
Što baš k njemu svakog ljeta
Pohode djeca iz cijeloga svijeta.
Ima jedan grad, heroj i prvak vijesti
Kad srušeni neprijateljski avioni
Označavaju početak najveće pobjede u hrvatskoj povijesti.
Tom gradu, srca velikoga kao zvonik,
Ime je moj dragi Šibenik,
I vječno neka ga čuva jedna dobra vila
U liku svetoga Mihovila.
Ona
Samo dvoje ruku
U tolikom puku
Samo od tvojih ruku
Ostadoh u muku
Tvoja bujna kosa
Sjaji kao rosa
Tvoja meka usta
Nikad nisu pusta
Jasan kao dan
Ostvaruje se san
Jer ti imaš moć
Zaustaviti noć
Nikakvi oceani, mora
Niti pustinje, gore
Nebi bile dovoljne
Za tvoju ljepotu
Ti si moja dadilja
Moja zvijezda pratilja
Moja usnula ljepotica
Moja mala djevojčica
____________________________________________________
More cooming soon, samo da ih prepišem.
Cold be heart and
hand and bone
And cold be sleep under the stone
Never more to wake on stony bed
Never more, till Sun fails and the Moon is dead.